STRAV MI E, GOSPODI

STRAV mi e Gospodi, i se pla{am, koga gledam koj sÓ nÓ napa|a i koj sÓ nÓ brani - odnadvor. Na{ite doma{ni braniteli vo odnos na niv se samo - eleni za otstrel! @estoko sme napadnati, Gospodi, i la`no nÓ branat!

A Ti, znae{, Gospodi deka sotonata sotona ne izgonuva, za{to kako bi ostanalo carstvoto nivno...

Strav mi e, Gospodi, i se pla{am poradi slabosta na{a. Navednavme glava pred onie koi pred Tebe ne se vedat; se zdru`ivme so onie koi go lijat svoeto zlatno tele, bez da imame zrno zlato vo na{ite skinati xebovi; so pot pe~alenata zdru`nost ja iznesovme na nivniot pazar, na onoj na koj Ti, Gospodi, zamavnuva{e i levo i desno so svojot kam{ik i im gi prevrtuva{e tezgite. NIvniot ¬pazarĄ ovde nema koj da im go rasturi...

Kako da potpi{avme dru`ba so |avolot. Profitot od grevot nÓ bie po na{ite glavi; gi ranuva na{ite srca; ni go odzema odot - ~ekorime, a tapkame vo mesto, u{te i toneme.  Po~navme da se te{ime deka od me~ot so me~ mo`eme da se odbranime, a ne sme nitu tolku silni, nitu tolku zlobni; sÓ {to imame pred niv e detska igra~ka, zrno pesok {to im gi rasi o~ite, pa sakaat da nÓ snema. ^istat prostori, Gospodi, za nekoi nivni nerodni nivi, za smetot nivni, Gospodi, vo koj nÓ frlaat kako uli~ni ku~iwa.

Nemame nade`, Gospodi, na zemjava, i ta`ni sme {to sme se rodile, {to si nÓ sozdal, za{to od nivnata bu~ava, od nivniot treskot, od nivnata ubistvena mo} glasot ne mo`eme da Ti go slu{neme. U{i imame, a ne slu{ame; o~i imame, a ne gledame; um imame, a ne razbirame. Ne razbirame, Gospodi, {to ni se slu~uva - tolku neuki stanavme za sotonskite nivni zlobi i mudruvawa.

            Ne, ovde nade` bez Tebe nemame. Samo Ti si na{ata nade` i na{ata sila. Bez tebe vekovi porano }e nÓ nema{e...

Zdivele silite na temninata, i strav nÓ obzema, Gospodi -  nade` na{a. Ako u{te Ti nÓ pobrza{ da nÓ izbavi{, }e staneme plen na bezdnata, za koja ne sakavme nitu da se rodime, a kamo li da `iveeme, Gospodi!

Vo ova vreme na gradewe na nova Vavilonska kula, za i Ti ni{to da ne im mo`e{, se umno`uva lelekot na Tvojot narod. Ti ne mo`e{ da go slu{ne{ toj lelek, za{to nad na{eto nebo e izdignat neproboen oblak na grevot. Porano se grade{e yid me|u narodite; sega se gradi neproboen yid pome|u Tebe i Tvojot narod, za da ne mo`e da Te slu{a, i za da ne mo`e{ da go ~ue{.

            Sepak, ne ostanavme bezglasni pred Tebe, Gospodi! Ti, navistina, od gustinata na grevot ne mo`e{ da go slu{ne{ lelekot na ~etiriesette majki vo crno zavieni; ne mo`e{ da gi vidi{ solzite na doen~iwata za svoite tatkovci; ne mo`e{ da go slu{ne{ bolniot zdiv na na{ite obremeneti du{i... Taka tie ja zamislija Tvojata nemo}, Gospodi, - vo mo}ta nivna Ti da se pretopi{, za da razbere{ deka Te isterale od zemjava - takvi se nivnite {emi.

Pred Tebe, Gospodi, vo angelska ~istota i nevinost doletaa du{ite na na{i vojnici i policajci - braniteli, koi nitu kur{um ne ispukaa, a padnaa pokoseni od silinata na sotonskite ostrila, iskasapeni kako mr{i od orli grablivi, samo zatoa {to ne mu se poklonija na isku{uva~ot. Tie ~etirieset du{i, Gospodi, po eden vo sekoj den na Tvoeto isku{uvawe vo pustinata, pretopeni vo tvojot podvig i pobeda nad sotonata, se na{ata nade`, Gospodi, za{to veruvame deka Ti ka`aa {to se slu~uva na obezbo`enata zemja...

Dali e vreme da dojde{, Gospodi, i da go izre~e{ Tvojot kone~en sud?

Majkite {to ra|aat ne mo`at da se raduvaat na svoite ro`bi; doma}inite {to si gradat semejni domovi, ne mo`at da go za~uvaat nivniot pokriv; nivite {to so pot gi orame i seeme, vo pekolen plamen se prestoruvaat od slugite nivni, Gospodi; ku}ite nivni, namesto vrz zemnici, vrz streli{ni duvla se temelat; zreelo zloto vo nivnite na sotonata prodadeni srca. Vo ova vreme se bara samo prividen izgovor za da se see troskot, za da grmi oru`jeto, za da pla~at majkite, za da gladuvaat ro`bite.

Tvoeto Evangelie, Gospodi, silnite go zamenija so svoi deklaracii, unii, monetarni, politi~ki i voeni. Vo taa sotonska {uma, Gospodi, ne znaeme da ~ekorime, iako sme gre{ni...

Poskoro dojdi Gospodi, za{to i na Tvojot me~ }e se raduvame, samo da ne krvavime pod me~ot na sotonata, i da ne ni umiraat decata, za korka suva leb.

Slave P. Projkovski